Za javni gradski prijevoz možemo reći da je to prijevoz koji se obavlja motornim i drugim vozilima na pojedinim linijama na području grada, odnosno naseljenog mjesta, kao i prijevoz između područja grada, odnosno naseljenog mjesta u neposrednoj okolici grada. Čine ga vozila cestovnih sustava (taksi, minibus, autobus, trolejbus) i vozila tračničkih sustava (tramvaj, laka gradska željeznica, podzemna, brza gradska ili prigradska željeznica) javnoga gradskog prijevoza. Najstariji oblik prijevoza ljudi i tereta odvijao se plovilima, potom su se pojavila nosila, zatim teretna kola koja su služila i prijevozu osoba, a poslije i kočije s konjskom zapregom kojima su se prevozili putnici na njihov zahtjev, poznatiji kao fijakeri. Zatim se s godinama pojavljuju ostali različiti oblici javnog prijevoza, poput omnibusa, konjskog uličnog vlaka, cable cara i slično. Zbog sve gušćega prometa, najveći su gradovi tražili rješenje u izgradnji gradske i prigradske željeznice. Tako je London 1863. izgradio prvu podzemnu željeznicu, u početku na parni pogon, koji je 1896. zamijenjen električnim pogonom. Podzemna željeznica izazvala je razvojnu ekspanziju koja je uzrokovala povećanje vrijednosti gradskih nekretnina, u nekim područjima i do 50%. Putovanja na posao i s posla i dalje su glavni razlog za korištenje javnog gradskog prijevoza. Spajanje zaštićenih pješačkih prolaza s pješačkim zonama s javnim gradskim prijevozom u gradska središta i povećanje brze autobusne usluge iz prigradskih područja rezultirala bi povećanjem uporabe javnog gradskog prijevoza.